Isus je, prozivajući književnike i fariseje svog vremena, upozorio svoje učenike da nikoga ne zovu učiteljem i ocem. Mnoge hrišćanske zajednice, smatraju da je neispravno sveštenike oslovljavati sa „oče“, iako neretko svoje vođe nazivaju učiteljima. U anglikanskoj tradiciji nije neuobičajno nazivati sveštenika sa “oče”. Zašto?
Oslovljavati sveštenika sa „oče“ – da ili ne?
Dakle, Isus je rekao sledeće:
„Vi pak ne dajte se zvati ‘Ravi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. I ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima.“ (Mt 23, 8–9)
U navedenim stihovima Isus naglašava da je samo jedan Učitelj i samo jedan Otac, ukazujući zapravo na samoga Boga. U tom smislu, Isus naglašava da se nijednom biću ne mogu pripisati osobine Učitelja i Oca koje su svojstvene samo Bogu.
Znači li to zaista da ne smemo nikoga nazvati učiteljem, u smislu njegovog autoriteta (učitelj u školi, veroučitelj u crkvi i sl.) ili ocem, pa ni svog zemaljskog oca?
„Kada je Isus rekao: ‘Ocem ne zovite nikoga na zemlji, jer imate jednog Oca, koji je na nebesima’, koristio je izraz koji ima duboke korene u jevrejskom Svetom pismu. Nazvati nekoga imenom u jevrejskoj tradiciji značilo je dati suštinu osobi. Suština (lat. essentia) ili bit u filozofiji jeste ono što čini postojanu prirodu neke stvari, njen temelj i određenje. Suština je ono istinsko i stvarno što se ne menja i ostaje nepromenljivo…
Dakle, prema jevrejskoj tradiciji, kada Isus kaže: ‘Nikoga na zemlji ne zovite svojim ocem’, on misli: ‘Nikoga na zemlji ne priznajte svojim ocem u njegovoj suštini, jer po prirodi i po suštini postoji samo jedan Otac, a to je Bog Otac.’ Zanimljivo je da su naš biološki otac i svi drugi očevi zapravo očevi po podražavanju. Jedino je Bog pravi Otac koji rađa decu na božanski način. U trenutku našeg začeća, Bog je stvorio našu jedinstvenu i neponovljivu dušu ex nihilo (ni iz čega). To je pravo očinstvo!“ (Benjamin Milković)
Sveti Jovan Zlatousti, tumačeći ovaj odlomak, kaže:
„To ne znači da oni nikoga ne nazivaju ocem, već da bi znali koga su posebno dužni da nazivaju ocem. Kao što učitelj nije učitelj u pravom smislu, tako ni otac. Samo je Bog uzrok svih – i učitelja i otaca.“
Ukoliko ove Isusove reči sagledamo u svetlu svih drugih navoda Svetog pisma, videćemo da Isus ovde koristi metaforički govor ili hiperbolu. U ovom namernom preuveličavanju Isus želi da naglasi nebeskog Učitelja i nebeskog Oca i da ga u tom smislu niko ne može zameniti.
Duhovni autoriteti u Novom zavetu
Čitajući više navoda u Novom zavetu, jasno je da su termini „učitelj“ i „otac“ bili uobičajeni u opisu duhovnih autoriteta.
Sam Isus, u priči o bogatašu i Lazaru, Avrama naziva ocem:
„Oče Avrame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vrh svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu.“ (Lk 16,24)
Stefan se obraća književnicima nazivajući ih očevima. Isto tako govori o Avramu kao ocu:
„Prvosveštenik upita: ‘Da li je to tako?’ Stefan odgovori: ‘Braćo i oci, čujte! Bog slave javio se ocu našem Avramu dok je bio u Mesopotamiji, pre nego što se nastanio u Haranu, i rekao mu: Izađi iz zemlje svoje i iz roda svoga i pođi u zemlju koju ću ti pokazati.’“ (Dap 7,1–3)
Pavle o Isaku govori kao ocu:
„Jer ovo je reč obećanja: U ovo vreme doći ću i Sara će imati sina. I ne samo to, nego i Reveka, kada je zatrudnela od jednoga, od Isaka, oca našega…“ (Rim 9,9–10)
Jovan govori o Bogu kao Ocu, ali i starešine naziva očevima:
„Pisah vama, deco, jer poznaste Oca. Pisah vama, oci, jer poznaste Onoga koji je od početka. Pisah vama, mladići, jer ste jaki i reč Božja ostaje u vama i pobedili ste Zloga.“ (1 Jn 2,14)
Iako je Isus rekao da se nikoga ne zove učiteljem, Pavle sebe naziva upravo tako:
„Jer jedan je Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovek Hristos Isus, koji sebe dade kao otkup za sve. To je svedočanstvo dato u svoje vreme, za koje sam ja postavljen propovednikom i apostolom – istinu govorim, ne lažem – učiteljem neznabožaca u veri i istini.“ (1 Tim 2,5–7)
Pavle piše da je Bog neke ljude postavio za učitelje:
„I neke postavi Bog u Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim čudesa, pa darove isceljenja, pomaganja, upravljanja i različite jezike.“ (1 Kor 12,28)
„I on dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za jevanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da pripreme svete za delo služenja, za izgrađivanje Tela Hristovog…“ (Ef 4,11–14)
Timoteja Pavle naziva sinom, što ukazuje da mu je bio duhovni otac:
„Ovu zapovest predajem tebi, sine Timoteje, prema proročanstvima koja su ranije izrečena o tebi, da se njima ohrabren boriš dobru borbu.“ (1 Tim 1,18)
„Ti se dakle, dete moje, jačaj blagodaću u Hristu Isusu, i što si od mene čuo pred mnogim svedocima, to predaj vernim ljudima koji će biti sposobni da i druge pouče.“ (2 Tim 2,1–2)
„Nadam se u Gospodu Isusu da ću vam uskoro poslati Timoteja, da se i ja ohrabrim kada saznam kako ste. Jer nemam nikoga tako srodne duše koji bi se iskreno brinuo za vas… Kao dete sa ocem služio je sa mnom Jevanđelju.“ (Fil 2,19–22)
Zaključak
Dakle, nije neophodno sveštenike oslovljavati sa „učitelju“ ili „oče“. U svakom slučaju, važno je iskazati potrebno poštovanje prema onima koji su od Boga pozvani i postavljeni da nam služe.
Međutim, ukoliko neko u svešteniku prepoznaje duhovnog oca ili učitelja, naročito ako je učestvovao u njegovom novom rođenju, odnosno obraćenju, te ukoliko mu je duhovni učitelj (duhovnik), takvo oslovljavanje nije neispravno niti predstavlja greh. Naprotiv, nalazimo ga u kontekstu celokupnog svedočenja Svetog pisma o duhovnom učiteljstvu i očinstvu.
Bog je jedini Učitelj i Otac po svojoj prirodi, a zemaljski učitelji i očevi to su po blagodati, po kojoj su pozvani da podražavaju jedinog vrhovnog Učitelja i Oca.
Autor: Episkop Jasmin Milić

