Thomas Cranmer: Propoved o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma

Arhiepiskop Tomas Kranmer (Thomas Cranmer) – 2. jula 1489. – 21. mart 1556 – bio je vođa engleske reformacije i arhiepiskop Kenterberija. Ovde donosimo njegovu propoved o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma.


Propoved o važnosti čitanja i poznavanja Svetog pisma

Za hrišćanina ne može biti ničega potrebnijeg ni korisnijeg od poznavanja Svetog pisma, jer se u njemu nalazi istinita Božja reč, koja otkriva Njegovu slavu i čovekove dužnosti. Nema istine ni nauke potrebne za naše opravdanje i večno spasenje koja ne bi bila izvučena iz tog vrela istine.

Stoga svi koji žele poći pravim i savršenim putem ka Bogu moraju usmeriti svoj um na poznavanje Svetog pisma, bez kojega ne mogu dovoljno upoznati ni Boga i Njegovu volju, niti svoju službu i dužnost. Kao što je piće ugodno žednima i jelo gladnima, tako je čitanje, slušanje, istraživanje i proučavanje Svetog pisma onima koji žele upoznati Boga ili same sebe i vršiti Njegovu volju.

Samo oni prezru i odbace nebesko znanje i hranu Božje reči koji su toliko ogrezli u svetovne taštine da više ne mare ni za Boga ni za pobožnost. Jer upravo zato više žele taštine nego istinsko znanje o Bogu. Kao što onima koji boluju od groznice sve što jedu i piju, ma koliko bilo ukusno, ima gorak ukus ne zbog hrane, nego zbog gorčine u njihovim ustima, tako je i Božja reč gorka ne po sebi, nego samo onima čiji je um pokvaren dugim navikama greha i ljubavi prema ovome svetu.

Zato odbacimo pokvaren sud telesnih ljudi koji brinu samo za svoje telo i s poštovanjem slušajmo i čitajmo Sveto pismo koje je hrana duše (Matej 4,4). Marljivo tražimo izvor života u knjigama Starog i Novog zaveta i ne trčimo ka smrdljivim lokvama ljudskih predanja i izmišljotina za svoje opravdanje i spasenje. Jer u Svetom pismu potpuno je sadržano šta treba da činimo, šta da izbegavamo, u šta da verujemo, šta da ljubimo i čemu da se nadamo od Boga. U tim knjigama nalazimo Oca od koga, Sina po kome i Duha Svetoga u kome sva bića imaju postojanje, a te tri Osobe jesu jedan Bog i jedna suština.


Nužnost i korist za sve ljude

U tim knjigama možemo upoznati same sebe – koliko smo bedni i ništavni – i upoznati Boga – koliko je On sam po sebi dobar i kako nas i sva stvorenja čini učesnicima svoje dobrote. U njima možemo spoznati Božju volju i naklonost koliko je to prikladno za nas u ovom vremenu.

I kao što sveti učitelj i propovednik sveti Jovan Zlatousti kaže:
Što god je potrebno za spasenje čoveka, u potpunosti je sadržano u Svetom pismu Božjem. Ko je neuk, može u njemu učiti; ko je tvrdokoran grešnik, naći će u njemu kazne večne da se uplaši i omekša; ko je pritisnut nevoljama, naći će u njemu utehu u obećanjima večnoga života; ko je ranjen od đavola do smrti, naći će u njemu lek za ozdravljenje.

Ako treba poučiti u istini, prekoriti pogrešnu nauku, ukoriti greh, pohvaliti vrlinu, dati dobar savet, utešiti, podstaći ili učiniti bilo šta za spasenje – sve to, veli Zlatousti, obilno se nalazi u Svetom pismu.

Fulgencije kaže: „U njemu ima dovoljno i za odrasle da se hrane i za decu da sišu.“ U njemu se nalazi sve što je potrebno za sve uzraste i sve staleže ljudi.

Te knjige, dakle, treba da budu često u našim rukama, očima, ušima, na našim usnama, ali nadasve u našim srcima. Jer Sveto pismo Božje jeste nebeska hrana duše; slušanje i držanje iste čini nas blaženima, posvećuje nas i čini svetima. Ono preobražava naše duše, svetiljka je našim nogama. Pouzdano je, trajno i večno sredstvo spasenja. Ono daje mudrost poniznima, teši, raduje i krijepi našu savest. Ono je dragocenije od zlata i dragog kamenja, slađe od meda i saća. To je onaj najbolji deo koji je Marija izabrala jer u sebi nosi večnu utehu.

Reči Svetog pisma nazivaju se rečima večnog života, jer su Božje sredstvo određeno za tu svrhu. Imaju moć preobraziti po Božjem obećanju i deluju po Božjoj pomoći. Kada se prime u verničko srce, uvek imaju nebesko i duhovno dejstvo. One su žive, delotvorne, snažne i oštrije od svakog dvosjeklog mača te prodiru do razdvajanja duše i duha, zglobova i moždine.

Hristos naziva mudrim graditeljem onoga koji gradi na Njegovoj reči, na čvrstom i postojanom temelju. Po toj reči bićemo suđeni: „reč koju sam govorio – ona će mu suditi u poslednji dan“ (Jovan 12,48). Onome koji drži Hristovu reč obećana je Božja ljubav i naklonost, i da će on biti prebivalište, odnosno hram Presvetog Trojstva.


Naša dužnost prema Bogu i bližnjemu

Onaj koji marljivo čita ovu reč i u svoje srce utiskuje ono što čita, u njemu će se umanjiti ljubav prema prolaznim stvarima ovoga sveta, a povećati čežnja za nebeskima koje Bog obećava. I ništa toliko ne jača našu veru i pouzdanje u Boga, ne čuva nevinost i čistotu srca te bogougodan život, kao neprestano čitanje i razmišljanje o Božjoj reči.

Štaviše, učinak i snaga Božje reči jeste da prosvetli neznalice i da više svetla onima koji je verno i marljivo čitaju, uskladi njihova srca i podstakne ih da izvrše ono što je Bog zapovedio. Ona uči strpljenju u svakoj nevolji, a u blagostanju poniznosti. Uči koja je čast dužna Bogu, a koja milosrđe i ljubav prema bližnjemu.


Sveto pismo kao oružje i lek

Sveto pismo je kao svetiljka u tami, kao mač protiv đavola i kao lek za dušu. Po njemu možemo razlikovati istinu od zablude, nauk Božji od ljudskih izmišljotina, i ono što vodi u život od onoga što vodi u smrt. Zato su svi Božji proroci, apostoli i sam Hristos uvek upućivali na Pisma kao na poslednji autoritet.

Crkva, koja je stub i tvrđava istine, ne sme braniti Pismo vernicima, nego ih treba podsticati da ga čitaju, slušaju i vrše. Jer kao što telo bez duše umire, tako i Crkva bez Božje reči postaje beživotna i slaba.


Zaključak

Zaključno, neka svaki vernik s ljubavlju i revnošću čita Sveto pismo, razmatra ga danju i noću, moli za razumevanje i nastoji da živi po onome što nauči. Neka ne bude samo slušalac reči, nego i njen izvršitelj, jer će samo tada imati pravi blagoslov.

I kad god čitamo Pismo, činimo to s molitvom i poniznošću, ne tražeći da Pismo potvrdi naše želje, nego da oblikuje naš život po Božjoj volji. Tako ćemo, po milosti Božjoj, rasti u veri, biti utvrđeni u nadi i usavršeni u ljubavi, do dana kada ćemo licem u lice gledati Onoga čija nas je reč vodila kroz ovaj svet u večni život.

Soli Deo gloria.

Leave a comment